Stanko Staničić:
Novi keramički ciklus Dore Pezić Mijatović
Kritički osvrt iz kataloga izložbe održane u Francuskom institutu, 2004. godine

U keramičkom opusu Dore Pezić Mijatović svjedoci smo slijeda nekoliko tematskih i oblikovnih cjelina koje, međutim, ne doživljavamo kao zatvorene, zauvijek definirane etape njena razvoja, već se one logično nadovezuju islijede jedna drugu, a povezuje ih niz zajedničkih odrednica stvaralačkog procesa, prvenstveno Dorin suvereni pristup građenju keramičkog oblika.
Predstavljaju one kontinuirani slijed oživotvorenja  njenih oblikotvornih ideja čiji su uvijek novi impulsi rezultirali ostvarenjima visokih plastičnih i pikturalnih vrijednosti. Blještavilo kolorita njenih ranih folklornih tema, kasnije će u ciklusu Svijet tišine zamijeniti suzdržani odnosi bjelokosnih ocaklina i ugaslih kolorističkih akcenata, a kao trajno prisutna konstanta u Dorinu će opusu ostati blaga krivulja, zavojita ili spiralna linija kojom ona usmjerava keramičku materiju u građenju željenog oblika. Posljednjih godina u sferu njena interesa ulazi bijela zemlja. Do te promjene u korištenju  zemljane mase došlo je uočavanjem prednosti koje takva zemlja pruža u stvaranju novih oblika lapidarne, monokromne čistoće. I ovdje dominiraju zavojite linije koje zatvaraju osnovni kružni oblik ili grade razlistale forme, kadikad i zoomorfne tematike (ptice). Uporabom bijele zemlje Dora postiže rafinirani sklad prijelaza oštrih bridova u meku, zaobljenu konturu predmeta, a plitki reljefi vegetabilnih motiva koje ponekad nanosi na keramičku plohu doprinose naglašavanju plasticiteta cjeline. Međutim, Dora istančani osjećaj za boju i njenu primjenu u keramičkom oblikovanju nije mogao odoljeti izazovu bijelih, glatkih ploha njenih novih oblika. Koloristički akcenti smeđih tonova koje nanosi na pojedine predmete nisu tek dekorativni dodatak formi, već logično izrastaju iz cjeline i prate rast volumena određenog oblika.
Kao što su rani oblici folklornih tema ili zaobljene, gotovo monokromne plohe njenog Svijeta tišine pružali autorici dovoljno mogućnosti za pomake u razradi teme zatvorenog volumena, tako će, vjerujemo, i recentna Igra u bijelom biti nadahnućem i polazištem za neke buduće, nove igre zemlje i vatre u stvaranju Dore Pezić Mijatović.

DORA PEZIĆ MIJATOVIĆ – KERAMIKA – RETROSPEKTIVA
Opus Dore Pezić Mijatović otkriva hrabru otvorenost eksperimentu i potpunu umjetničku dorečenost,
bivajući istovremeno silno raznovrstan i lako prepoznatljiv. U svojoj keramici ona je uspjela amalgamirati
iznimno raznovrsne pristupe, a sveobuhvatan pogled na njezine radove otkriva ipak tanku nit – motive
koji se nisu mijenjali ni nestajali tijekom pet desetljeća rada s keramikom.
Poslije završetka prve godine u zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti Dora Pezić odlučila je nastaviti
školovanje na odjelu kiparstva. No, Blanka Dužanec ju je, kao i njezine kolegice Ljerku Njerš i Boženu Štih,
uspjela pridobiti za odjel keramike.  Profesori Odjela kreativne keramike na kojem se ohrabrivalo i poticalo
nadahnuće folklornom baštinom – Blanka Dužanec, Stella Skopal, Ivan Švertasek, Slavko Barlović – formirali su
tijekom petogodišnjega školovanja svestrane keramičare o čijem je suverenom vladanju metierom suvišno i
govoriti.
Školovanje na Odjelu kreativne keramike Dora Pezić završila je 1958. godine, a prvi put je samostalno izlagala
  u studenom 1966. godine u prostorijama Društva arhitekata Hrvatske. Među eksponatima osobitu važnost za
 njen budući rad i sasvim posebno, "povijesno" mjesto u njenoj umjetničkoj biografiji imat će iznimno efektni
tanjur Crno u crnom – smjeli eksperiment s ocaklinom nero metallico, kojoj keramičarka uspijeva dati taktilnu
kvalitetu. Upravo će s tom ocaklinom Dora Pezić kreirati neka od svojih najljepših djela, a nero metallico
postat će njezin svojevrsni zaštitni znak. Također, tanjur Crno u crnom kao dokaz visoke umjetničke kvalitete
i majstorske vještine plasirao je 1967. godine keramičarku u Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih
umjetnosti Hrvatske.
Do kraja 1960-ih Dora Pezić Mijatović kreira djela koja će nagovijestiti njezine glavne tematske preokupacije.
U Bizantskom ciklusu Dora Pezić Mijatović prvi put "otkriva" motiv zavojnice (spirale), koji će je zaokupljati do
današnjih dana, kao i fascinaciju bogato ukrašenim nošnjama i nakitom, minuciozno predstavljenima svim
sredstvima kojima keramika kao medij raspolaže.
Sljedeći rani ciklus U sjeni Maya (iz 1970-tih) obuhvaća keramičke ploče i tanjure, koje autorica oslikava
jarkim bojama, koristeći u tretmanu same plohe punciranje, kratke ravne i duge vijugave urezane i reljefne
linije. U radu Dore Pezić Mijatović crtež ima zamjetnu važnost. Crtež-skica kod keramičarke prethodi dodiru s
glinom, linijom ona ispituje formu, ali i postojano usavršava potez, ruku. Upravo se zato na njezinim ranim
keramičkim pločama odmah uočava lakoća kojom potez teče. Kad se tome pridoda jedinstven pristup obradi
plohe i raskošan kolorit, može se bez oklijevanja ustvrditi kako je riječ o najefektnijem keramoslikarstvu u nas.
Tijekom 1970-ih zavojnica se prvi put kod pojavljuje kao samostalan motiv na pločama i kuglastim formama, a
zanimljivo je da keramičarka za njih bira specifičnu ocaklinu (nero metallico) i kombinira je sa semantički
markiranom bojom (jarkocrvenim pigmentom). Zavojnicu u prostoru, u trećoj dimenziji, Dora Pezić Mijatović
prvi puta kreira u svom slavnom ciklusu keramoskulptura Glave, inspiriranom folklornom baštinom i narodnim
nošnjama. Dodajući osnovnim formama – cilindru vrata i kugli glave – efektne reljefne varijacije na temu
tradicionalnoga nakita i poculica, autorica kombinira raznobojne pigmente, mat i sjajne plohe, ocakljenu glinu i
terakotu, pokazujući svu virtuoznost rasnoga keramičara. Ipak, više od prvog dojma dopadljivoga ukrasa,
riječ je o pažljivo odvaganom kontrastu punine i praznine ključnom u kiparstvu. U kasnije modeliranim glavama
(iz 1980-ih i 1990-ih ) sjajne su ocakline nanesene tek mjestimično – njihova je uloga naglašavanje uspješno
riješenog kiparskog zadatka: spoja kugle i trodimenzionalne zavojnice – frizure.
Istovremeno s Glavama nastaje ciklus Svijet tišine inspiriran podmorskim svijetom, koji se, zapravo, bavi
istovjetnim kiparskim pitanjima – zavojnica u trećoj dimenziji sada postaje glavnim motivom djela. Školjke i
školjke-puževi razvijaju u elevaciji svoj vanjski plašt koji se potom u spiralnoj krivulji vraća u unutrašnjost
forme. Važnost problema oblikovanja ilustrira i potpuno nova paleta boja: prigušenih, hladnih. Osim školjki-
puževa Dora Pezić Mijatović modelira i velike amfore, čije ručke i otvori imaju oblike morske flore.
U vremenskom protegu od kasnih 1970-ih do početka 1990-ih nastaje niz radova u terakoti, čemu je u velikoj
mjeri pridonio i keramičarkin boravak na prvom sazivu kolonije umjetničke keramike Hinko Juhn u Našicama
1979. godine. Poprsja i figuralne grupe u terakoti monumentalno su mišljeni; apstraktne konkavno-konveksne
forme izgledaju kao bozzetti, skice za veće skulpture. Posebnu cjelinu unutar Terakota čine Terakote s
amblemima, gdje Dora Pezić Mijatović prvi put koristi bijelu glinu za aplikacije na terakotnu formu. Desetljeće
kasnije bijela će glina postati keramičarkin materijal izbora.
Očekivani novi ciklus počela je krajem 1990-ih, a odabir novoga materijala – meke bijele gline nimalo
jednostavne za modeliranje – jasno nagovještava da se keramičarka odlučila za još jedan eksperiment.
Radovima u bijeloj glini Dora Pezić Mijatović ispituje mogućnosti forme – omotača prostora; zato je u prvom
planu svake keramoskulpture plašt – ovojnica. Linije toga plašta su meke, nepravilno vijugaju, ostavljaju
rubove plašta otvorenima tako da u formu prostor jednostavno uđe. Sâmo je oplošje savršeno glatko, a u
prvim radovima keramičarka na njega nanosi u odmjerenim potezima crnosmeđe i bakrenosmeđe ocakline.
Potom potpuno bijele forme ravnopravno supostoje s formama sa smeđim akcentima, a zadnjih godina bijele
keramoskulpture apsolutno dominiraju keramičarkinim svijetom. Na oplošja bijelih keramoskulptura Dora Pezić
Mijatović intervenira minimalno: urezanim kratkim crtama, apliciranim plastičnim listićima ili pticom u
simplificiranom orisu.
U Bijeloj fazi Dori Pezić Mijatović u stvaranju novih keramoskulptura kao polazište poslužila su remek-djela
svjetske arhitekture: Guggenheimov muzej F. L. Wrighta i Utzonova zgrada  sidnejske opere. Duboko je
znakovit, a opet i sasvim razumljiv keramičarkin izbor: i njujorški Guggenheim i Opera u Sydneyu arhitektonska
su djela kiparskih kvaliteta, u njihovu projektiranju i Utzon i Wright pomno su studirali organski svijet i izradili
bezbrojne skice budućih gradnja. I keramoskulpturama Hommage Operi i Bijela jedra prethodilo je bezbroj
crteža, a u konačnici je Dora Pezić Mijatović u maniri velikoga majstora kreirala djela koja unatoč relativno
malim dimenzijama zrače rijetkom snagom. Takvim hommageima velikim arhitektima Utzonu i Wrightu Dora
Pezić Mijatović otvorila je sasvim novo poglavlje u vlastitom kreativnom radu, a suvremenoj hrvatskoj keramici
ponuđen je novi pojam – keramoarhitektura.

Mr.sc. Marina Bagarić, viši kustos, voditeljica Zbirke arhitekture i Zbirke keramike MUO