U uvodu kataloga kritičarka Višnja Slavica Gabout je napisala:

Pristup keramici Klaudije Vukman naglašeno je kiparski, jer ona primarno u svojim radovima ističe vrijednosti
volumena; ne baveći se tradicionalnom utilitarnošću keramičkih predmeta, već gradeći i konstruirajući keramičke
skulpture. Čak i onda kad kreira naizgled utilitarne predmete. Ipak, koliko god su na kraju njezini radovi
udaljeni od te utilitarnosti i koliko god djeluju apstraktno, njihovo inspiracijsko ishodište je realnost,
pa i uporabnost, što je Klaudija u svojim skulpturama zadržala ili kao daleku misao, ili kao asocijaciju. Nekad
se zato ona poigrava konceptom „neutilitarne utilitarnosti“ svojih skulptura, nastojeći prevariti percepciju i
stvoriti optičko-haptičku iluziju, sinergijom onoga što se zna i onoga što se pretpostavlja; onoga što se vidi
okom i onoga što se opipava rukom, profinjeno balansirajući između virtualnoga i čvrstoga; apstraktnoga i realnoga.
Pritom, međutim, u cjelini svojega opusa, ona sa svojih radova „skida“ dekorativnost i klasičnu uporabnost do
ogoljelosti, a formu brusi do potpune apstrakcije. Do točke kad njezine skulpture, unatoč očekivanju, postaju
začudno konkretni volumeni, progovarajući izrazitom opipljivošću, naglašenom arhitektoničnošću, blokovitom
skulpuralnošću i čistim likovnim jezikom geometrije. U toj sveopćoj jednostavnosti geometrizma ponajviše dominira
forma kugle - najjednostavnijeg, ali i najiskonskijeg geometrijskog tijela, koje simbolizira potpunost u sebi,
dovršenost u prirodi i savršenstvo u svemiru. Kuglu Klaudija koristi kao osnov, ili kao dio svih svojih skulptura,
svih svojih objekata i svih svojih instalacija. Uz nju se međutim, isto tako, pojavljuju i ostala geometrijska
tijela: kvadar, stožac, valjak... , te uz ta tijela vezane i iz njih izvedene plohe. Autoričina jednostavnost i
karakteristični minimalizam dominiraju i u kolorizmu, koji proizlaz iz boje same materije, pa su njezine forme
bijele, ili smeđe. Ili su pak svedene na njihovo vrlo škrto dvoglasje. A što se samog oblikovanja tiče, tu
gledatelj više ima osjećaj odlučnog i snažnog klesanja, nego mekog i podatnog modeliranja. Možda je, želeći upravo
takav efekt, umjetnica za izradu ovih artefakata i odabrala tehniku kamenine, jer keramika paljena na visokim
temperaturama daje dojam izuzetne čvrstoće, pa djeluje poput kamena. Kamena kojega je alkemijski stvorio čovjek.
Premda izražajnost svojih keramičkih skulptura Klaudija Vukman uvijek temelji na elementarnosti postupka, kao i na
oblikovnoj sintetičnosti i čistoći, njezin je pristup začudno ambivalentan, što je u suglasju s njezinim
temperamentom: istodobno je i analitičan i poetičan; suzdržan i ekspresivan; spontan i discipliniran. U svojim
radovima ona nikad ništa detaljno ne opisuje i ne objašnjava, nego tek naznačuje – kao neku misao, emociju, ili
aluziju. Glavni akcent tako ne stavlja na priču, nego na ljepotu, eleganciju, izražajnost i taktilnost same forme, koja je u nje čista i geometrijski kompaktna, odašiljući doživljaj konceptualne sažetosti i arhitektonske stabilnosti, ali i „konstruktivne pokrenutosti“. Kod toga je zanimljivo upravo ovo potonje, jer tu naglašena geometrija niti u jednom slučaju nije zakočila i zaustavila dinamiku skulptura – baš naprotiv! Ona ju je inicirala, pokrećući volumene, te aktivirajući u njima sile vrtnje, uzgona i proboja. A toj dinamici su, osobito u objektima i instalacijama, pridonijele i igre punina i praznina, masa i šupljina, plošnoga i voluminoznoga, ravnoga i zaobljenoga, što je sve na poseban način oživjelo Klaudijin primarni strukturalno-konstrukcijski svijet skulptura i njezin tektonsko-statički odnos prema skulpturi i prema volumenu u prostoru. Ali i prema grupi volumena, ili instalaciji u ambijentu, kad autorica svom djelu nadodaje nove elemente: konceptualnu podlogu, te vremensku komponentu, pa tu pokret postaje neizostavni element doživljaja.
Ne možemo, međutim, uz svu konciznost, racionalnost – i u cjelini suvremenost izraza, ne zamijetiti u djelima
Kaludije Vukman i onu neku njihovu drugu stranu i „čuti“ onu njihovu „prateću melodiju“ koja odzvanja „jekom
kroz prostor i vrijeme“. Koja doznačuje gledatelju, pored suvremenoga doživljaja i ono nešto čudesno iskonsko
-intuitivno, mitsko-simboličko i arhetipsko, pridošlo iz spremnika kolektivnih sjećanja. Uz te „šumove“ sedimenata
povijesti, koji se u Klaudijinim radovima znaju ponekad probiti do suvremenosti, stvarajući svojevrsnu kakofoniju,
najjasnije, najglasnije – i primarno, razabiru se ipak osobni „zvukovi likovnosti“ same autorice, kojima ona,
često u zajedništvu svih do sada spomenutih elemenata, izriče svoju karakterističnu umjetničku individualnost i
svoj autorski likovni credo.

O autorici:
KLAUDIJA VUKMAN rođena je 1969. godine. Diplomirala je organizaciju i informatiku 1992. Keramiku je učila u
Studiju za keramiku varaždinske keramičarke Blaženke Šoić Štebih, članice Međunarodne akademije za keramiku u
Ženevi, a kiparstvo u klasi prof. Nikole Pečka u Zagrebu. Vukman izlaže od 1999. i njezini su nastupi do sada
bili zapaženi na nekoliko skupnih tematskih selektiranih izložbi, na kojima je dobila i neke od nagrada. Članica
je ULUPUH-a, sekcije za keramiku, staklo i porculan od 2009. godine.
Izložba skulptura Klaudije Vukman u prostoru Županijske palače u Varaždinu može se razgledati do 11. ožujka 2010.
svaki radni dan od 10 do 15,30. Subotom, nedjeljom i praznikom je zatvoreno.