Ideja o ovom natjecanju javila se kod modeliranja porculanske mase. Ona se ponašala svojeglavo i nije htjela biti poput drugih masa za modeliranje koje dozvoljavaju bez otpora da se s njima radi sve. Ovu se masu moralo prihvatiti kao partnera i pripremiti se na ustupke. Jer, to će se isplatiti zbog blistavo bijele tvorevine na kraju. To veseli umjetnika i promatrača. Jednako je tako bilo u doba kad je porculan pronađen i kad ga je u razdoblju baroka Kaendler koristio u izradi umjetničkih predmeta.  Što li je dakle bilo priličnije nego ovoj temi s današnjim sredstvima dati novi uzlet u prelijepom baroknom gradu Varaždinu.
Kaendler je osjećao veliko poštovanje prema materijalu koji je tada u svijetu bio jedinstven i slavljen od najmoćnijih kneževskih kuća. Nije ga oblikovao neposredno već onako kako je bio navikao, najprije u nekoj plastičnoj masi, zatim bi uzeo otisak u gipsu i u taj bi kalup lijevao porculanski mulj. Bio je potreban veliki broj komada kalupa kako bi se izjednačile neravnine nastale na spojevima i ujednačio jedinstveni plašt kalupa.
Danas smo mnogo bezbrižniji. Taj komplicirani postupak nam je prenaporan. Mi ćemo porculansku masu uzeti takvu kakva jest i prilagoditi se njenim zahtjevima. Njenu upotrebljivost i plastičnost nećemo više mjeriti kriterijima koje su nam odredila iskustva s plastičnim glinama. Porculan je manje plastičan i već se kod modeliranja ne slaže s dijelovima koji strše. U vatri im dopušta da se spuste, što uči umjetnika da mora paziti na čvrstoću oblika i opasnost od deformacije.
Izazov koji proizlazi iz paljenja na visokoj temperaturi pri kojoj nastaje zastakljen prozirast materijal, danas se još ne može zahtijevati u području keramičke umješnosti.
Da bi se postigla čista bijela osnova dozvoljena je i upotreba drugačijeg materijala i niže paljenog porculana. Dalje dopuštenje odnosi se na oslikanje. Primjena tradicionalnih sredstava i metoda nije obavezna. Ova odluka nije donesena u slijedu keramičke tradicije već u slijedu beztradicijske moderne umjetnosti.
U ovom međunarodnom natjecanju koje se održava u zemlji u kojoj rad s porculanom nema tradiciju i gdje u usporedbi s drugim zemljama, prije svega Japanom i Amerikom, porculan još ne predstavlja rašireni umjetnički materijal, u toj zemlji dakle i na ovom natjecanju, susreću se istočne i zapadne kulturne navike.
To je jedno od primamljivih polazišta.
Drugo je usmjereno na sveopću situaciju a ono o čemu se ovdje teži, trebao bi biti poticajni izazov. Natjecanje bi trebalo ohrabriti one u čijim se djelima ukazuju znakovi koje treba poduprijeti. Oko i iza svake stručne prosudbe u tim stvarima postoji obveza da se pripazi na to da se potiče sveopći razvoj i onda kad cilj nije dosegnut u svim detaljima. To znači da globalni koncenzus umjetničke kritike ima manju težinu od prepoznavanja apstraktnog mišljenja i osjećaja individualnog umjetnika.

Gustav Weiss:
Radikalni pluralizam

Članak kojim je popraćen Međunarodni festival postmoderne keramike u reviji Neue Keramik, broj za siječanj/ veljaču 2003.
( prijevod s njemačkog jezika Blaženka Šoić Štebih )

Cijela je Hrvatska sudjelovala na keramičarskom simpoziju u Varaždinu u listopadu 2002., koji je bio povezan s seminarom o porculanu i izložbom. Ovaj je događaj organizirao KERAMEIKON, Hrvatsko keramičarsko udruženje, čija je predsjednica Blaženka Šoić Štebih ovu mamutsku zadaću obavila majstorski. Ona kao i njena predstavnica Danijela Pičuljan i inicijator Gustav Weiss bili su pozvani kao gosti televizijske emisije u Zagreb, televizijske su kamere prije i poslije toga slijedile sva događanja i obavještavale o svim novostima više dana u vijestima. Sve su novine donijele iscrpne ilustrirane članke o radionici i izložbi. Plakatom su informirani stanovnici grada koji su kraju priredbe na gradskom trgu mogli prisustvovati gradnji i paljenju vatrene figure. Radio je također popratio akciju reportažom s intervjuima.
Ideja ovog natječaja nastala je u konačnosti s namjerom da  hrvatske keramičare zbliži sa svijetom i da njih učini poznatim u svijetu. Tako je došlo do međunarodnog događanja na kojem je sudjelovalo 92 keramičarki i keramičara iz 30 zemalja od Novog Zelanda sve do SAD-a i Japana  sa 190 eksponata. Njih je izabrao žiri iz preko 300 pristiglih prijava.
 Zajednički nazivnik ovog natječaja bio je pluralizam, onako kao što ga je u filozofiji postmoderne  definirao umjetnički kritičar Charles Jencks  - kao obilježje  umjetnosti u stoljeću globaliteta. Zbog toga se nije  zaziralo od upotrebe pojma «postmoderna».
Simpoziju je prethodila radionica o porculanu koju je vodio Gustav Weiss. Na raspolaganju su bile dvije porculanske mase za modeliranje omršavljene molohitom a koje je na donirala tvrtka WEMA iz Nürnberga, kao i masa mekog porculana iz Limogea. Sudionici su došli iz Hrvatske, Slovenije, Austrije i Njemačke.
Slijedila je dobro posjećena izložba s publikom iz svih krajeva. Makedonski keramički savez uspostavio je kontakt,  zainteresiran za suradnju, jednako tako i slovensko udruženje koje je priredilo izložbu u Slovenskoj Bistrici. Na njoj se moglo primijetiti da su radionice održane prošlih godina u Varaždinu, donijele plodove i preko granica. Među ostalim moglo se to prepoznati i na proširenju tehnike «golog» rakua.
Umjetničke škole iz Čakovca i Bedekovčine također su pokazale zanimanje pozivajući na razgovore i diskusije sa učenicima. One su uputile svoje nastavnike i grupe učenika koje su sudjelovale na predavanjima i radionicama a posebno su marljivo surađivali u izradi «vatrene skulpture». Škole su pokazale zanimanje za razmjenu učenika, dok su se budući studenti informirali o mogućnostima studiranja u inozemstvu. Ovaj je interes probudila svojim predavanjem Maria Baumgartner s Umjetničke akademije u Linzu.
Već u radionici, pokazali su se talenti koji su dospjeli  u centar pažnje televizijskih kamera. Prije svega Ulrike Beseler iz Mamerowa u Mecklenburgu privukla je poglede svojim kreativnim oslikavanjem porculana i Vesna Barbieri iz Zagreba koja se svojim plastikama izrađenim u radionici počasnom diplomom uvrstila među nagrađene sudionike natječaja. Jutarnji list objavio je njenu veliku sliku dok je modelirala.
Glavnu nagradu  u iznosu od 2000 USD dodijeljena je Margret Weise iz Naumburga za njenu plastiku «Glava II». Žiri je bio jedinstven kod te odluke jer je taj rad nadrastao dekorativnost većine drugih radova: čovjek je sa svojim osjetilima prepljavljen  informacijama. Njegovo oko se zatvara pod tim nadražajem, njegove ih usne izgovaraju. On je još samo napola prirodno biće.
Izložba je postavljena u dva velika dobro osvjetljena prostora. Posjetioce je na ulazu dočekivao dva metra visoki,  sjajeći rad Marie Petre Doring, sastavljen od nježnih prozirnih porculanskih pločica.
Lijevo od toga u dvije vitrine, predstavljeno je više  radova dviju dobitnica nagrada Margret Weise iz Njemačke i Zsuzse Ujj iz Mađarske. Dalje nagrade dobio je Zeke Szabolcs iz Mađarske, Tina Vlassolopulos iz Velike Britanije i Christina Renker iz Berlina.
Izložba je prvobitno planirana tako da obuhvati porculanske skulpture ali je na kraju kao uvjet ostaolo samo to da podloga bude materijal bijele boje. Bila je to koncesija keramičarima zemlje domaćina koji do sada još nisu radili s porculanom.
Bijelo je, kao što je to rečeno u govoru na otvorenju izložbe a napisano je u Neue Keramik u svesku 6/02 na stranici 11; smatrano krajnjih stadijem razvojnog odjeljka koji je započeo rušenjem ograničenja i koji se može smatrati obuzdavanjem (kroćenejm) likovnih mogućnosti  kod kojih se više cijene misao i inspiracija.  Da taj put može biti i socijalno kritičan, pokazala je porculanska plastika Gustava Weissa: čovjek u svom blagostanju slijep je za svijet.
Imre Schrammel iz Budimpešte dokazao je u svojim porculanskim plastikama da se njegov stav prema stvarima odražava u njegovom radu: u svom predavanju  opisao je razliku između kiparskog oblikovanja («izvana») i keramičkog ( «iznutra prema van uzrastajući»). Na izložbi je bio predstavljen sa dva rada koji su bili zaista oblikovani kao pune plastike; jedna od njih predstavljala je Mimotaura koji je za ovog umjetnika simbolična figura. Sten Boersting iz Danske pokazao je dva broda iz kojih se pružaju ruke kao da traže spas ili pak pokazuju pravac. Florence Rometsch iz Švicarske, bila je zastupljena uspinjućim stupom koji završava uzlom od papira. Montaža Saane Murtii iz Finske s ugođajem razmišljanja, sastojala se od glave koja kao da je ranjena mačetom i cipela koje čvrsto prikovane onemogućavaju bijeg. Ostali radovi odgovorili su tek primarnom smislu oblikovanja, naime onom estetskom. Zbog toga je u govoru na otvorenju ukazano na riječi istraživača ponašanja Nikolaasa Tinbergena: Podražaj čuči u nervnom sistemu svakog živog bića i on ovisi o povijesti i socijalnoj situaciji.  Čini se da nije previše hrabro umjetnost oblikovatelja tako različitog porijekla uzeti kao ključni podražaj čije djelovanje raste s estetskom profinjenošću. To je dobrodošli argument, da se priznaju i umjetnine koje nemaju namjeru izražavati nekakav dublji smisao.
U pluralnosti nije skupljeno samo elitarno već i ono popularno. Tako su izlošci bili primjer za bezgraničnu individualnost u keramici naših dana u kojoj se odražavaju i kulturno geografski oblici života. Bilo je to upečatljivo iskustvo. Visoki nivo nisu osigurali samo sudjelujući poznati umjetnici već i mnogobrojni nepoznati koji su stvorili tihe vrijednosti, koje su dostojne da ih javnost prizna.
Posljednji dani simpozija bili su ispunjeni događanjima oko paljenja. Učenici iz
Čakovca žustro su polirali svoje posude i palili ih u peći od papira. Keramičar Boris Roce iz Rijeke vodio je raku paljenje s radovima izrađenim od papreclaya.
Simpozij je završen paljenjem vatrene skulpture na baroknom gradskom trgu. Svatko je mogao obraditi po svojoj volji neku od sirovih šupljih  opeka koje su postavljene u obliku dva stupa. Dok je večernja vatra širila romantični ugođaj, svirala je Gudrun Kainz iz Wiener Neustadta prelijepo, klasične komade na gitari. Upečatljiv završetak niza dana ispunjenih doživljajima.