Rođen 1940. u Mödlingu/Donja Austrija. Studirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beču (Keramika i figurativna plastika).
Majstoricu za keramiku završio kod prof. Leinfellnera.
Diplomirao je 1961. kad  dobiva i nagradu grada Beča.
Od 1972. do 1991.godine profesor je keramike na  Academie des Beaux-Arts u Kinshasi u Zairu.
Tek nakon što je u toj zemlji nastupila teška politička i gospodarska situacija i nakon što je rad na tamošnjoj akademiji postao nemoguć ,odlučuje se na povratak u domovinu.
1997. gostujući je profesor na Visokoj školi za primijenjenu umjetnost u Beču. Slijede studijski boravci u Senegalu, Obali slonove kosti i Meksiku.
Sudjeluje na simpozijima u Austriji, Mađarskoj, Hrvatskoj i Srbiji.

U knjizi ispunjenoj crtežima i posvećenoj dragim prijateljima iz KIN la BELLE, umjetnik piše:

Za vrijeme svog četverotjednog boravka u lipnju 1999. u Kinshasi, glavnom gradu Demokratske republike Kongo, zadržao sam svoju već dugo održavanu naviku da crtam, u jutro uz doručak. Smatram to dobrom vježbom za prste i opuštanjem kao dobrim početkom dana. Nakon ovakve kreativne gimnastike za prste i glavu posjećivao sam svoje poznanike i prijatelje. Imao sam i ugovor prema kojemu sam trebao prikupljati slike koje pripadaju stilu narodnog slikarstva (Peinture Populaire).
Ta traženja i posjeti odvodili bi me u mnoge različite dijelove toga grada poput:
NDJILI, MASINA, LEMBA, LIMETE, BARUMBU, KALAMU, GOMBE, LINGWALA, KINTAMBO, BANDALUNGWA, NGIRI-NGIRI, NGALIEMA, MAKALA, BINZA itd.
Sve su to dijelovi grada koji su mi bili poznati kao i njihovi  trgovi, ulice, kuće, trgovine, tržnice, barovi i kafići, gdje su svuda stanovali ili radili moji prijatelji i poznanici. Mnogi od njih su odselili ili su umrli. No mnogi od njih još su ustrajali čekajući, nadajući se nekom poboljšanju svoje gotovo bezizgledne situacije.
To promijenjeno stanje i atmosfera tih meni tako poznatih mjesta nakon devet godina što sam bio odsutan, sada je obilježavala tuga a djelom i bol a to je imalo tako malo zajedničkog s mojim sjećanjima. Držana, grad sve se rastvaralo i raspadalo poput nepečene glinene posude pod djelovanjem vode.
Tim sam se više divio svojim koji su nastojali zadržati vjerovanje u budućnost i snagu. Unatoč bobi za preživljavanje susretali su me s veseljem i srdačnošću, istinski i prijateljski. U nadi da će doći do promjene njihovog sadašnjeg teškog položaja želim da ono dobro i vrijedno u tom društvu opet dobije na značenju,
Da grad opet postane onako živahan, sa svojim nasmiješenim ljudima, njihovom glazbom i druženjem, kako sam ja to jednom imao sreću doživjeti.
U tu svrhu posvećujem sve ove crteže svojim dragim prijateljima u KIN la BELLE-u.