Milivoj Šegan je dobitnik KERAMEIKONOVE SREBRNE MEDALJE na  izložbi CERAMICA MULTIPLEX 2009. Izložba izabranih radova bila je glavna manifestacija III. međunarodnog festivala postmoderne keramike koji je održan od 18. travnja do 24. svibnja 2009. godine u Varaždinu, Hrvatska.
Akademski obrazovan kipar i konzervator dobro poznaje sve kiparske materijale ali ga glina kao materijal posebno privlači.
Kao i kod drugih umjetnika i njegov je odnos prema životu i umjetnosti  u mnogočemu pod snažnim utjecajem doživljaja iz djetinjstva. A te,  mladenačke godine, Milivoj Šegan proveo je u šumovitom području Bilogore u sjeveroistočnom dijelu Hrvatske, u jednostavnom i neposrednom kontaktu sa zemljom i prirodom. Rođen je u blizini rijeke znakovita naziva-Ilove.
U ovom izvana gledano, čarobnom području zemlje i danas se glina pali na jednostavan način, u pećima koje se lože drvetom iz obližjih listopadnih šuma.
Tradicionalni lončari i njihovo jednostavno i izravno ophođenje s vatrom već su vrlo rano Milivoja Šegana naveli na razmišljanja o prapočetku, o porijeklu svih stvari kao i o postanku svijeta.
U predjelima u kojima je proveo godine svoga djetinjstva i danas žive ljudi različitog etničkog porijekla koji su u davnim ali i ne tako davnim vremenima bježeći pred zlom i silom, ovdje našli pribježište i utočište. Tako različitog etničkog porijekla ti su ljudi sa sobom donijeli i različite navike, način života kao i vještine. Ovdje i danas vlada zanosan, opor ali i sladak miris biljnog svijeta a tu su i najrazličitije vrste životinja. Napose konji,  činili su i čine za Milivoja Šegana stalno i nepresušno vrelo umjetničke inspiracije, iako to naravno nisu jedini njegovi izvori na kojima se napaja.
Šegan glinu mijesi, gniječi  spretno prstima i pritišće vršcima prstiju i palcima, kao što se to čini kod tehnike nazvane „pinch“, ostajući pri tome ipak nježan, osluškujući, - prepušta glini da ga vodi,  slijedeći njenu ogromnu  mogućnost prilagođavanja. Susreće se s glinom s određenim strahopoštovanjem koje proizlazi iz svijesti o njenoj dugovječnosti i trajnosti ali u isto vrijeme i spoznaje o njenoj lomljivosti i nepostojanosti.
Kako sam kaže, on vrlo točno osjeća osnovne zahtjeve gline, njenu težnju da se osuši i da otvrdne. Milivoja Šegana u tom stvaralačkom procesu  inspirira duboko promišljanje o porijeklu života koje pri tome ugrađuje u djelo a umjetnik pri tome gotovo da postaje neka vrsta posrednog prenosnika ili katalizatora realizacije univerzalne ideje.
Okerski  žuta boja gline, poput boje  nekog ploda u zriobi, mijenja se u paljenju i pokazuje čitavu paletu zrelih, crvenih nijansi koje potječu iz direktnog dodira s plamenom, crne plohe na kojim je zaustavljen dim i sive površine koje dim nije u potpunosti dosegao.
Šegan je pri tome prije svega kao kipar, usmjeren na oblik i teksturu a boje i rezultati igara boja i plamena dobrodošla su slučajnost.
Šegan oblikuje svoje skulpture u jednom potezu kao u krokiju ili poput japanskog kaligrafa koji nakon dugog i koncentriranog promišljanja ispisuje u jednom potezu kista neponovljivi ideogram.
Promatranjem otkrivamo da se iza prividne lakoće stvaranje i iza Šeganovog rada krije dugo razmišljanje i duhovna priprema.
Svojem profesoru na Akademiji likovnoh umjetnosti u Zagrebu zahvaljuje što je svoju urođenu misaonost nadogradio  u inteligentni intelektualizam.
Posljedica njegovog obrazovanja je i promišljeni odmak od vlastite umjetnosti: „Odavno se u kompoziciji ne može biti potpuno originalan, jer uvijek postoji korelacija s već stvorenim“ kaže s tim u vezi.
Umjetnik se kroz svoje stvaranje intenzivno bavi problemom odnosa između prostora i vremena. Pri tome poseže sve dublje u područje kvantne fizike odnosno kvantne mehanike, sa željom spoznavanja dubokih i dalekih daljina univerzuma. Svjestan je pri tome da fiziologija ljudskog tijela  zbog ograničenosti receptora, signale i stalno prisutne i dolazeće vibracije, može samo djelomično prihvatiti i identificirati.
Uvijek i uvijek iznova postavlja si pitanje postanka, pitanje početka: Možemo li mi u krhkosti svoga znanja  te znakove i poruke koje nam svemir neumorno šalje, uopće prepoznati?
Naš kratak boravak na Zemlji omogućava nam spoznaju i shvaćaje samo lakše dostupnijih dijelića beskrajno velikog nespoznajnog i neizmjerljivog.
Kao konzervator Milivoj Šegan bavi se očuvanjem i obnavljanjem povijesnih spomenika. Fenomen raspadanja i rastavljanja zanima ga i u umjetničkom postupku s glinom. U procesu paljenja on svoje radove izlaže prirodnim i slučajnim (spontanim) utjecajima i pri tome pucanje i  raspadanje nekih dijelova  rada kojeg je izložio vatri u kojoj izgara drvo  uključuje u svoj stvaralački proces.
Dobrodošle pukotine i rascijepi posebno naglašavaju arhaični utisak koji ostavlja rezultat. Dijelove koji su nastali u tom raspadanju koje je uvjetovalo djelovanje vatre, umjetnik na kraju opet spaja tvoreći skladan, harmoničan oblik
U fazi u kojoj se Milivoj Šegan bavi mitološkim temama, nastali su krilati konji a među njima i nagrađeni Pegaz kao i božica pobjede Nika.
Iz religiozno kontemplativnih momenata za vrijeme dok je Hrvatskom bijesnio rat, potječu raspela na drvenoj podlozi koja doživljaju djela dodaju arhaičnu dimenziju.
U posljednje vrijeme umjetnik se bavi geometrijskim fenomenima, krug i trokut u njegovom radu igraju važnu ulogu jednako kao i spirala i oval.