• KERAMEIKON

  • ART

  • Current
Mladen Ivančić

Rođen 1969. godine u Rijeci.
Po zanimanju diplomirani ekonomist koji je osnove
keramike upoznao 1996. a od 2006. godine počinje sudjelovati na samostalnim i skupnim izložbama, kolonijama i umjetničkim manifestacijama.
Dobitnik je mnogobrojnih nagrada  i priznanja.
Član je KERAMEIKONA od 2008. godine i ULUPUHA.

Adresa:
Šetalište 13. divizije 30,
51000 Rijeka

Telefon: 095 900 31 96
e-mail: mibrgudac@gmail.com
web
: www.art.inovacije.hr


U razgovoru s Ninom Sorićem 2007. Mladen Ivančić kaže:

Početak je bio igra, užitak stvaranja. Potreba da se stvori nešto tvarno, opipljivo, prostorno i lijepo.
S vremenom se javi misao o pretvaranju igre u egzistenciju. Broj komada i množenje. Ne ide dalje od zamisli, ali neprimjetno ugradi kočnice i ograničenja i polako umanjuje zadovoljstvo stvaranja. Zanatska vještina i vladanje materijalom ipak sve je znatnije, ali shvatiš da će se puno zadovoljstvo vratiti onda kada svaki predmet bude ostvarivao vlastiti, puni identitet. Zato su ove «posude» iako plod višegodišnjeg bavljenja keramikom nastale u zadnjih otprilike godinu dana.
Ciklus radova koji predstavljam bavi se objektima koji se ne mogu svesti na obrazac imitacije ili stilizacije samo jednog izvora inspiracije – to su anatomija biljaka, životinja i ljudi, predmeti s industrijskog otpada: traženje matrica koje ih povezuju.
Radu pristupan intuitivno, nastojim uobličiti i ono gotovo nevidljivo na objektu: dati mu slutnju moguće svrhe.
Ponekad se služim skicama, ali nikada konačni proizvod nije uobličen odmah na početku; te su skice samo grube smjernice. Svaki korak potiče slijedeći, ali put nije jasno zacrtan. Kroz interaktivni odnos rada, promatranja dosad učinjenog i daljeg promišljanja i osjećanja, vizija se širi i približava kraju, ali uvijek ostaje otvorena.
U tom izrastanju u koracima javljaju se viškovi koji percepciju objekta zatvaraju i ne ostavljaju mjesta za domišljanja iasocijacije. Tada nastupa faza kljaštrenja, oštećivanja, skidanja viškova. To je možda i najteža faza, gotovo protuprirodni čin, ali asocijativni putovi moraju ostati otvoreni. Bitan mi je i dojam odbačenosti i ponovne pronađenosti, nagriženosti vremenom… a vrijeme će i dalje raditi svoj posao. Zato bih predstavljene predmete možda nazvao nekakvom mogućom, paralelnom arheologijom.
Na koncu iako je za neke to naizgled nemoguće, želim da moji predmeti  ostvare i uporabnu vrijednost/funkciju, pa neka bude i sakralna, ako se tako nadaje, kao posude u kojima se može držati nešto što i ne mora biti materijalno…

Višnja Slavica Gabout piše:

Mladen Ivančić voli elementarne, asocijativne i sintetski zatvorene zgusnute forme, koje imaju naglašene plastičke
vrijednosti. Forme koje podsjećaju na daleku povijest, ali koje istodobno izviru i iz ovovremenosti. Asocijacije pri isčitavanju porijekla oblika ovih predmeta  stalno su u nekome dvojstvu i suprotnosti: s jedne strane tu je prisjećanje na arheologiju a s druge strane na islužene i odbačene dijelove strojeva i alata našeg vremena. I u jednom i u drugom slučaju ti predmeti nas, međutim, premještaju u neki drugi svijet, u kojem se čini da su zakonitosti nepoznate i tajnovite a prostor i vrijeme «stežu i rastežu», zgušnjavaju i šire po nekim drugim principima. Ono što tu fascinira je vizualna simbioza tehnicističkog i arhetipskog. Odnosno, kreativna kompilacija naizgled odbačenih starih svrdla, vijaka, matica i svakojakog alata, s tajnovitim predmetima koji nose kodirane autobiografske podatke autora.
No, bez obzira na porijeklo tih oblika, oni su prebogati ekspresivnošću i asocijativnošću, a njihov autor nije tu
samo oblikovatelj, nego i maštoviti konstruktor, koji s jedne strane oduzima a s druge dodaje, poigravajući se značenjem.
Ali ponajprije promišljajući formu, koja počesto krije neobična iznenađenja i u keramičkom mediju zagonetne konstrukcije.
Jer jednom ti objekti nalikuju na alate koji se mogu lako rastaviti na dijelove i zainteresirati nas svojim neobičnim sastavnicama (čemu bi ovo moglo služiti?), dok drugi put nalikuju na mitske toteme i začudne relikvije, koji su izgubili uporabnost, ali su dobili vrijednost (možda muzejskog izloška?).
Asocijativni postupak je u Ivančića, čini se, išao od suvremenog trenutka i od današnjice, a ondase protegnuo do duboke prošlosti-do praiskonskih, megalitskih i arhajskih vremena.
Što se boje tiče, u Ivančića je ona ostala asketska, svodeći se poglavito na decentno dvoglasje: na prirodnu boju terakote
i na bijelu (stavljenu ovamo iz sasvim određenog razloga kako bi «glumila» slojevitost «okamenjene patine»). Sami oblici blokovito su zgusnuti i stilizirani a dojam je kao da su izvučeni iz nekog konteksta prepoznatljive cjelovitosti kao zanimljiv detalj, nakon čega im je pridodano novo, «pomaknuto» značenje i druga logika postojanja i funkcioniranja.
Na taj se način ovdje elementi jedne stvarnosti razlažu i njihovo se značenje mijenja, da bi se sve onda transformiralo u neku drugu stvarnost s novim značenjem. Ipak, u toj novoj stvarnosti, Ivančićeve skulpture i objekti pričaju priču koja je poznata. Koja je i stara i suvremena – pa tako i vječna. Priča o identitetu.













































 
06.10.2024 - 02:02